Meso i para
ocena: 0+x

Zoki se još uvek smejao glupom vicu kada ga je prevelik, krljuštima prekriven ud zgrabio i podigao uvis kao dečiju igračku, olovnog vojnika sa licem preveselim za front. Kada mu je telo prslo i iznutrice mu se izlile u mlazu, Marija više nije mogla da mu vidi lice od magle mnogih vrisaka.


Mesec dana kasnije, magla se i dalje ne diže. Ona izlazi iz Marijinog srca, iz njenih pora, dok se ona sama izduvava iz dana u dan. Svako jutro se čudi da joj mišići još dozvoljavaju da stoji.

Stvorenje u ogledalu je gleda sa zazorom, izgledajući iśčašeno i bizarno, kao prijateljica koju nije videla toliko dugo da joj je zaboravila boju kose. Ili očiju. Srebro koje joj u sećanje dolazi iz magle sada više podseća na sterilno sivilo mrtvačnice. Marija iz ogledala posegne za četkicom, ali se zaustavi otvorenih usta, zureći u svoju kopiju. Crvenilo njenih desni je plaši. Meso. Groteskne koštane izrasline u njemu. Za žvakanje mesa.

Koža joj se čini previše bledo i tanko. Nedovoljno dobro sakriva crvenilo unutra.

krv vrisci zašto meso ne meso ne smeh

Sinoćna večera napušta Marijino telo bez oklevanja.

Danas je u redu preskočiti doručak… peti put za redom.


Radni dan prolazi tromo, šepajući. Otrovan trn mu je zaglavljen u nozi. Bol je inficiran, gnojan. Njegovi oštri talasi su uvek tu. Jedan prođe i uskoro se drugi uvuče pod kožu, sekući kroz meso i kost. Između njih je zatišje, tupo i neprijatno kao olovna kugla u stomaku. Kroz ceo dan Marija se muči da ne pokida sopstvenu glavu tražeći otrovne misli koje je gledaju iz temena, znajući da ne bi mogla da ih podnese.

"Šefice?"

Zriki je nalazi u kafeteriji. U punoj je borbenoj opremi, izuzimajući šlem i oružje. Njegova nadređena oseća se gola u jednostavnoj košulji i crnim pantalonama.

"Samo sam hteo da ti se javim. Upravo smo se vratili sa misije."

Marija samo blene, ne znajući šta bi rekla, boreći se sa porivom da pobegne. Ipak ostaje da sedi, gledajući svog zamenika u oči.

Ali sada nije tvoj zamenik.

On je tvoja zamena.

Zriki je vitalan, krepak momak, vitak i visok. Četiri godine je mlađi od Marije, ali je po veštini i iskustvu na sličnom nivou. Snalažljiv je i Mariji je uvek bio neprocenjiv u akciji. U krupnim braon očima su mu se skoro mogli videti glatki zupčanici kako se okreću u svakom trenutku.

Ali sada je zbunjen. Zupčanici škripe i sa mukom se guraju jedni preko drugih dok mladić pokušava nešto da joj kaže.

Oči mu se neznatno grče i reči padaju iz njegovih usta, zapinjući za jezik.

"Ovaj… znaš da… pa, sve je…"

On udiše duboko ali diskretno, sklanja pramen plave kose sa lica i vraća se u igru.

"Okej smo. I nadam se da si i ti u redu. Ili da si bar… bolje. Nedostaješ timu, ali ne moraš da žuriš zbog nas, možemo da se snađemo."
"Ako želiš da pričaš… znaš…"

Marija zna.

Klimanje glavom i promukli šapat "hvala" su dovoljna dozvola Zrikiju da se povuče uz nekoliko promumlanih pozdrava.

Nedugo posle, Marija završava smenu popunjavanja papirologije i vraća se kući. Kalendar kaže da je sledeći sastanak sa terapeutom u sredu, za dva dana.

Ti sastanci pomažu. Ali posle svakog u glavi joj se nađe isti uljez, isti šapat iz temena.

Prošlo je već pola sata otkako je stavila gnjecavo testo sa sirom u svoj tanjir, a nije ga ni zagrizla. Njegovo gnjecanje kad ga bocne viljuškom nije više toplo, obećavajuće, već nervozno i sažaljivo. Gnjec, gnjec…


Krv je svuda po podu. Marijine čizme gnjecaju kroz nju. Ona se sagne na pod, pored svog najboljeg prijatelja. Nespretno proba da usadi svoje prste u njegovo lice i glavu i telo, pokušavajući da utisne isparavajuću toplotu nazad u njega.

"Zorane? Zorane, šta… Nemoj sad, ustani, 'ajde, šta se desilo? Šta je bilo… Zašto?…"

Šok se polako raspršuje zajedno sa krvnim parama i Marija uspe da smogne glupost da pogleda niz Zokijevo telo. Ono je u dva dela. Krv u potočićima teče iz prekinutih vena i arterija. Dugi i zdepasti komadi crvenih i ružičastih stvari su razbacani okolo kao pečurke u klanici, a dve noge zure u nju, ležeći na bezbednoj razdaljini od svog trupa.

Tek sada ona primećuje veliku mesnu olupinu, skoro amorfnu, neskladne polugušterske tvorevine koja je uhvatila Zokija. Bila su potrebna tri metka da stvorenju razmrskaju lobanju i još devet da Marija isprazni klip. Sada, ležeći pored nogu svoje žrtve, biće je samo još jedna besmislena hrpa mesa, razbucana i smrvljena čim se pojavila.

Loš vic bez fore na kraju.

U odsustvu smeha, prolama se još jedan vrisak.


Hladnoća u desnoj šaci. Marija skrene pogled i iskolači oči. U nju gledaju cev, okidač i njeni prsti. Kada je uzela pištolj?

Ona zuri. Ona bulji. Ona radi sve što može da ne bi VIDELA šta joj je pred očima i iza mozga.

Niko ne trepće. Cev je staložena kao i uvek. Lepo se doterala za ovaj sastanak. Marija bi bila postiđena kad bi dozvolila sebi da razmišlja o bilo čemu.

U tenziji nema pukotine za koju bi se mogla uhvatiti i Marija oseća kako joj prsti klize, kako pada u bezdan. Izgleda joj kao da će joj svaki kapilar u telu pući. Ne može više da izdrži. Glava joj je teška, na ivici prskanja. Svaki pokušaj pokreta je kao dizanje planine. Suzne oči se sklapaju od umora.

Tu je jedan san.

Ukoliko nije drugačije navedeno, sadržaj ove stranice zaštićen je licencom Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License